Wednesday 18 March 2015

olimpijski sneg, snežni majmuni, majmunska posla




U prvom susretu sa skijalištima Japana malo nas je zbunila skromnost staza i komentari da se ovde i ne ide na skijanje od 7 dana. Odlučno sam se bacila na traganje za nekim ozbiljnim, velikim planinskim ugođajem, u kom bi se doživelo to čuveno japansko zimovanje, gostoprimstvo i obilje snega. Japan je dva puta bio domaćin zimskim Olimpijskim igrama. Na severnom ostrvu Hokkaido (北海道) igre su organizovane 1972. godine, a drugi put 1998. godine u zapadnom delu, oblasti Nagano (長野). Po nekim komentarima Nagano je ulivao više poverenja za organizaciju skijanja u martu. Manja udaljenost od Tokya je ukazivala na jednostavniju logistiku i kraći put, pa sam se ubrzo bavila samo pretragom ovog terena.



Brzinske discipline skijanja održavale su se na padinama skijališta Hakuba (白馬), a tehničke u planinama Shiga Kogen (志賀高原) regije. Kako sam već naučila, ovi prostori su podeljeni na sitne jedinice, koje imaju svoja pravila, ski pass i obično su kocentrisana oko nekog hotela. Nesreća Hakube je sto se te jedinice nižu u lanac. Iako postoje razne kombinovane karte za liftove, veza među skijalištima je prevozom. Sa druge strane Shiga Kogen je centar po našem ukusu, jer su jedinice povezane liftovima, čineći tako najveću kompaktnu ski celinu u Japanu. U ovom poređenju, Hakuba ima prednost lokacije u mojim omiljenim Japanskim Alpima, ali oni i nisu baš upotrebljivi u zimskom periodu. Joshinetsu Kogen nacionalni park obuhvata masiv oko nekoliko aktivnih i uspavanih vulkana, a među njima je i najživahniji vulkan ovog ostrva Asama yama (浅間山). Tu je skijalište Shiga Kogen i još neke atrakcije za zimske dane. Park zimskih majmuna, Jigokudani Yaen Koen, (地獄谷野猿公苑) i prateće, vekovima popularno, onsen naselje. Lako sam se odlučila...


Ovaj mini odmor smo zamislili kao kombinaciju skijanja i, kad smo se već tu zatekli, malo okolnog turizma. Od Tokya veza prevoza nas vodi u Nagano, pa smo ovaj olimpijski grad izabrali za povratnu bazu. U odnosu na prethodna putovanja, autobus se činio kao mnogo povoljnija opcija da se prevezemo. Voz je bez posebnog razloga duplo skuplji, a ne mnogo brži. Do Nagana se putuje posebnim autobusima za autoput, sa sedištima kao velike, komforne fotelje, a sve traje malo više od 3h. Tu se preseda na lokalni ekspres autobus, koji još jedan sat vozi do Shiga Kogen platoa. Druga opcija je voz ili autobus do naselja Yudanaka, u kom se nalaze makaki majmuni i banje, pa presedanje na ski bus ka planinama. Mi smo izabrali bržu opciju. Nije bilo snega, i prilično smo se popeli da bi došli do prvih ozbiljnih naslaga. Činilo se da odavno nije bilo padavina, a i temperatura je bila u plusu. Na odredištu, centralnoj stanici Hasuike, koja povezuje severna i južna brda dočekalo nas je pusto autobusko stajalište i nekoliko hotela. Bez prodavnica, sadržaja, ljudi...pošta koja je na minut dva hoda, ne radi vikendom, što znači da podizanje novca na jedinom bankomatu mora da sačeka radni dan. Na pola sata vožnje iza sebe ostavili smo poslednje prodavnice, kafane i sadržaje mimo hotela. Prilično iznenađenje...
Tada mi je postalo jasno zašto su ponude za skijanje, do kojih sam dolazila preko japanskih agencija, uvek uključivale polupansion i unapred organizaciju svega. Naravno, vođeni starim navikama, mi smo rezervisali sobu i uz nju doručak, računajući na prodavnice i na izbor kafana za večeru. Smeštaj smo birali tradicionalno japanski, a za relaksaciju je u sklopu imao i onsen. Tu smo rentirali skije, kupili ski pass i dogovorili večeru. Prošetali smo po našoj maloj snežnoj uvali, upoznali preostala tri hotela i smestili se na zeleni čaj dobrodošlice u sobu. 




Dobra strana većine hotela i smeštaja u Japanu su automat mašine koje prodaju hladna i topla pića, kafu, pivo. Da li od uzbuđenja, od vruće, vulkanse vode ili piva, mi smo se ujutru uspavali za doručak, koji se služi od 7:30 do 8:30. U stvari, ustali smo na vreme, ali smo se lenjo razvlačili po sobi sa mišlju da li da doručak propustimo. Desetak minuta pre kraja serviranja, vlasnik nas je pozvao i obavestio da nas čekaju još malo. Sjurili smo se i zatekli postrojene Japance kako u praznoj trpezariji čekaju dva nesrećna gosta. Verovatno sa mislima -Glupi Gaijin (). Naravno, svi su odavno doručkovali, i već se pripremali za prvu pauzu u skijanju. Dok smo se u oblačili za dan na snegu, sobarica ili japanska domaćica, ušla je u sobu sa namerom da prospe smeće i zameni termos sa toplom vodom. Nije se posebno obazirala na nas, niti je postojala opcija da nas je možda prekinula i da dođe kasnije. Nekako smo ostali zbunjeni tim čuvenim japanskim gostoprimstvom. 

Tradicionalan doručak i večera podrazumevali su sasvim novo iskustvo. Doručak se bazirao na velikom izboru ukišeljenih salata, jajima i ribi ili malim kobasicama, a glavna prednost ovog, u odnosu na druge restorane u okruženju, bilo je domaće pecivo. Večera je uvek uključivala razne salate i mali kotlić u kom se nešto krčkalo, a smenjivale su se male porcije ribe, mesa, morskih plodova... Služila se od 18h, o čemu smo obavešteni preko hotelskog razglasa. Naravno na japanskom. Bilo je zanimljivo probati nove stvari, ali nismo ostajali gladni. 



Nakon dan, dva navikli smo se na jedan drugačiji pristup uslugama i smeštaju i prestali da obraćamo pažnju na razne nelogičnosti i neobičnosti. Osim onsena, relaksaciju nakon skijaškog dana upotpunio je i masažer za noge. Nekoliko programa i brzina, taman dok se popije topla kafa.


Važniji deo našeg odmora, sneg i skijanje imali su nekoliko faza upoznavanja i uživanja. Od početne male vidljivosti, jer su se brda našla u toplom oblaku magle i skijanja po razmekšalom snegu, do izostanka vidljivosti, jer sneg zatrpava vejavicom koja ne jenjava ni danju ni noću, sa žestokim vetrom i lepim minusom.



Nismo imali sreće da sagledamo prostor u kom skijamo, ali je bilo pravo uživanje to što smo doživljavali na stazama. Raznovrsni tereni, na prevojima, kroz šume, strme, neuređene i duge, blage staze, Shiga Kogen regija je divno, razuđeno skijalište sa obiljem izbora. Svakog dana smo menjali brdo i na svakom pronalazili po nešto novo omiljeno. Da Japanci možda zaista ne dolaze na skijanje na 7 dana ukazivalo je prisustvo gužve samo vikendom, ostalim danima ponekad smo se osećali kao pustinjaci dok sami skijamo niz padinu...


Potpuno neverovatno iskustvo bilo je skijanje po stazama na kojima je i po pola metra novog, lakog, suvog snega. Posle ledenih, utabanih, tvrdih staza na koje smo navikli, kao da smo ponovo učili da skijamo. Oprezno smo uletali u te ponjave snega i kroz njih prolazili bez otpora, samo jedno lagano pufff! Sve je polako ličilo na veselu, dečiju zabavu. Onda smo se i okuražili pa sa uživanjem tragali za novim, netaknutim poljima snega. Divota!




Mraz i sneg su okitili drveće, vetar je ledio i gondole i kućice, a žice su nas vozile kroz šumu u kojima su vireli samo vrhovi jelki...Sav taj sneg!







Veoma je zanimljiv teren na kom smo se zatekli. Za razliku od velikog broja četinara koji dominiraju našim planinama, ovde je zimzelenih stabala malo, tu su neki četinari koji menjaju iglice, a najprisutnija, posebno na većim visinama, je breza. Malo rumenijeg stabla od naše bele breze, ova japanska sorta pravi neočekivan ambijent za skijanje.




A onda je došlo sunce. Poslednjeg dana skijanja, kad smo već navežbali taj rad pod pritiskom, razgalilo nas je vedro vreme, dobar vidik i pregledne staze, pa smo se kao željni razleteli po svim omiljenim terenima. Naravno, propustili smo zadnje žice, uhvatili poslednji autobus da se približimo smeštaju i onda otkrili neku putanju da doskijamo do hotela. Viđena je bila situacija da nas dočekaju sa onim izrazom -Glupi Gaijin...






Vedro jutro nas je ispratilo iz Shiga Kogen. Ne znam kakav smo utisak ostavili, ali domaćini su nas ljubazno pozdravili i sitnim poklonima upotpunili sećanje na olimpijsko skijanje i sav taj sneg. 



Malo smo uživali na suncu, prošetali našom dolinom i sačekali ski bus na istom onom raskršću na kom smo se zatekli pre šest dana. Sada je, na suncu i uz sjajno iskustvo, sve delovalo mnogo raznobojnije.








Nastavili smo naše putovanje Joshinetsu Kogen nacionalnim parkom. Sada smo se na putu za Nagano dovezli ski busom do podnožja i početka staze za Jigokudani park majmuna. Japanski makaki majmuni, poznati i kao snežni majmuni, žive u velikim grupama i ova regija je njihovo prirodno stanište. Od ljudi su usvojili naviku uživanja u toplim banjskim vodama i sada je veoma zabavno posmatrati ih u zimskim danima kako lenjo provode dane u bazenima. Cela ova regija nosi naziv paklena dolina, jer je ispunjena isparenima i izvorima vulkanskog porekla. Staza kroz šumu vodi do jedne od najstarijih krčmi ovog kraja, u čijim su se bazenima majmuni prvi put odomaćili. Tradicionalni ryokan izgleda kao čardak ni na nebu ni na zemlji, okružen je šumom i smešten na tesne, strme obale reke koju uglavnom formira otopljen sneg i termalne vode.
U njegovom okruženju sreli smo i prve vesele majmune. 








Ova raznovrsna družina makakija sastavljena je od nervoznih muškaraca, vrednih mama i urnebesno veselih mladih majmunčića koji, kao da su nesvesni našeg prisustva, bez problema trčkaju, skaču, prevrću se, proleću kroz noge i ako je posmatrač dovoljno miran uskaču u krilo. Toplo vreme ih je držalo van bazena, zabavljali su se igrom ili skupljanjem zrnevlja. Mislim da je malo pre našeg dolaska bio poslužen ručak.







Nemoguće je opisati ove zanimljive stvorove. Odrasli ne deluju mnogo miroljubivo i veoma često se razgalame uz nervozne kretnje, ali su zato deca ko deca. Satima bi mogli da prave nestašluke, a ja da uživam uz osmeh i oduševljenje. 










Kada smo se pozdravili sa ovom veselom družinom, niz dolinu smo prošetali ka onsen naseljima Shibu i Yudanaka. Prvo mesto postoji mnogo vekova kao banjska relaksacija i sam gradić je zadržao tu istorijsku atmosferu. Tipični drveni objekti, kaligrafski naslovi i krčme koje nude odmor.






Shibu onsen nudi desetak javnih izvora, ali ne za slučajne prolaznike, več za goste banje. Tako smo viđali posetioce koji šetaju uskim ulicama, prelazeći od jednog do drugog kupatila, obučeni u tradicionalnu onsen garderobu yukata kimona i geta spapuče. Sreli smo i obaveštenja da je sasvim normalna pojava da se ljudima u otvorenim bazenim, pridruže i radoznali majmuni.





Drugo naselje je ostavilo čudan utisak na nas. Nisu se lako prepoznavali detalji banjskog turizma, ulice su bile puste i tihe, iako je bio petak popodne. Povremeno smo viđali decu koja se vraćaju iz škole. Ona iz nekog razloga nose malo zvonce na torbama, pa smo ih prvo čuli, a tek onda videli.





Yudanaka je i početak linije voza za Nagano. Na stanici je još jednom dostupno brčkanje stopala u toploj vodi uz prisećanje na zanimljive majmune koji su usvojili naše običaje.