Friday 24 July 2015

praznične šetnje - baština Kyota



Nije bez razloga Kyoto mnogima najlepši japanski grad. U poređenju sa Tokyom, koji je zastrašujuće veliki, snalaženje i skitanje po Kyotu je veoma jednostavno. Plato grada okružen je visokim brdima, a sve velike i male lepote i znamenitosti, staze i četvrti, razbacane su po tim zelenim oazama na padinama. Za razliku od Tokya, stara prestonica ima taj dodir sa prirodom, neguje tradicionalna i živopisna obeležja Japana, odiše drugačijim ritmom. Čini mi se da svaki slobodan dan vredi iskoristiti za nastavak upoznavanja...



Baš sam se razmišljala kako da hiljadugodišnju prestoničku istoriju zguram u 4 dana posete, a tek kako sve doživljeno da opišem u jednoj temi. Metodom nastaviće se... Svetsku baštinu, te važne objekte i simbole, zidane, opipljive stvari odvojiću od onih sitnica, o kojima i nema mnogo reči, samo divnih fotografija i malo uhvaćene atmosfere. Posebno ću pomenuti šetnje i staze, različite ambijente i lica koja čine ovaj nezaboravan grad.

Od kraja 8. veka prestonica se razvijala, sa njom palate, religija i mnoštvo hamova, uređenih bašta, zanatskih četvrti, trgovina. Kada je nakon deset vekova zamenjen Edom, Kyoto već je bio skoro milionski grad, elegantan i osoben. Bitnost tog nasleđa prepoznali su i Amerikanci kad su ga onomad zamenili Nagasakijem i poštedeli atomske bombe. Po sličnom principu izbegao je i žestoka bombardovanja tokom Drugog svetskog rata, tako da je autentičnost još jedna od osobina koja ga izdvaja od mnogih japanskih gradova. Potrebno je potruditi se malo da se dođe do tog lepog lica, koje je nekad skiveno, van uobičajenih staza, nekada zatrpano obiljem sadržaja, zgurano iza mnoštva radoznalih posetilaca. Od stanice, megalomanskog staklenog projekta, nižu se klasične gradske četvrti i moderni delovi koji se ne mogu nazvati ni simpatičnim. Ali, po obodu, ušuškano u šume i brda, krije se živopisno i bajkovito putovanje kroz istoriju i tradiciju.
Upozoreni smo da je obilazak u dane Zlatne sedmice veoma hrabar i svojski smo se trudili da žongliramo među najezdom lokalnih turista, obogaćenih Kinezima i Indusima. Ipak, sumnjam da postoji slaba poseta ovom gradu. Iako kroz njega prođe nekoliko desetina miliona turista, gradonačelnik je uveo venčanja u Kyotu, kao svojevrstan mamac strancima...Dobrodošli moji nevenčani prijatelji!


Tako smo posetu spektakularnom Kiyomizudera (清水寺) hramu izveli od dva puta. Prvi put smo se nagledali posetilaca, a drugi put malo poranili i uživali u jednoj od najupečatljivih građevina. Izgrađen je u 8. veku, na istočnom bregu. Glavni hol je sa neobičnom terasom, visoko iznad tla i pruža neverovatan vidik na grad i okolnu šumu.


U prevodu ime znači hram Čiste vode, prema vodopadu iznad kog je podignut. Njegov tok je uveden u zanimljivu česmu, podeljen na tri mlaza sa kog se zahvata i pije. Veruje se da donose dugovečnost, sreću u ljubavi ili uspeh, ali se smatra veoma pohlepnim piti sa sva tri. Ceo kompleks je ispunjen mnogim karakterističnim Kyoto crvenim objektima, pagodama, malim hramovima.







Iz poštovanja i ljubavi prema čuvenom Toyotomi Hideyoshi njegova supruga Nene izgradila je Kodaiji (高台寺). Ovaj hram pripada jednom pravcu zen budizma, ali pored divne peščane bašte, vredni su pažnje uređen vrt i padina sa bambusima i stazama, jezercetom, dve kućice za čaj i mauzolejem supružnika. Obilazak unutrašnjosti holova, u kojima su predstavljene veoma vredne lične zbirke i umetnička dela, ostavili smo za sledeću posetu. 







Obilazak Kyota uglavnom je podeljen po regijama grada. Sasvim lako se čitav jedan dan može potrošiti na istočni deo, severni, oblast Arashiyama...i tako u nedogled. Za transport se najčešće koriste autobusi, koji nisu tako komforni kada se uključe u dnevnu saobraćajnu gužvu. Zato je dobro prebaciti se do određenog dela grada, a onda jednostavno lutati i šetati, razgledajući sve na šta se naiđe. Postoji nekoliko propusnica i dnevnih karata za prevoz. Nisu nam nudile neku posebnu uštedu, ali je vredelo razmišljati o zajedničkoj karti za ulaznice. Jer se poseta većini znamenitosti plaća, a njih je nemoguće izbrojati.



U Japanu se praktikuju mnoge sekte budizma. Zen je jedna od poznatih, ne mnogo zastupljena lokalno, ali izuzetno popularna na zapadu. Hram Nanzenji (南禅寺) je izgrađen u podnožju brda Higashiyama, kao vodeći jednog zen pravca, obuhvata ogroman prostor, sa brojnim podrhamovima i čuvenim zen baštama. Popeli smo se na terasu masivne Sanmon kapije. Neverovatan ambijent starog, drvenog enterijera, sa tragovima vremena i odmerenim detaljima. A odličan pogled se pruža na zelenilo i kompleks hrama.





Hojo je otvoren za posete pa smo mogli da se upoznamo sa nekadašnjom rezidencijom vrhovnog sveštenika. Originalna, oslikana klizna vrata ukrašavaju skoro svaku prostoriju i daju autentičan japanski ambijent.





Najzapaženiji deo posete su besprekorne zen bašte. Nastale su kao mesta meditacije, razmišljanja, opuštanja uma bez upadica spoljnjeg sveta. Pažljivo su osmišljene i brižljivo izvedene, svaki kamen ima svoju poruku, tačno mesto, detalji su u ravnoteži sa velikim površinama, potpuna harmonija. Kažu da je jedino pravilo kod dizajna zen bašte obaveza da se prikaže čitav univerzum u savršenom poretku. Postoji mnogo obajšnjenja simbola, verujem da je smisao da svako pronađe neku ličnu nit. Suve bašte nemaju vodene površine, one su najčešće predstavljene peskom. Kod minimalističkih upotrbljeni su geometrija i patern peska i kamena. Dodaju se mali akcenti mahovine, žbunja i stenja koji predstavljaju životinje, ostrva, zelenilo...













Uživali smo u još jednom, veoma prepoznatljivom, primeru bašte. Izveden je u Srebrnom paviljonu, Ginkakuji (銀閣寺), minimalistički i geometrijski. Velika, pažljivo održavana površina naziva se More srebrnog peska, a istaknuti konus Platforma za osmatranje Meseca.






Današnji hram Ginkakuji se nalazi na mestu vile koju je shogun napravio sebi za penziju. Po mom mišljenu, kao posledica frustracija iz detinjstva i koznakakvih odnosa sa dedom. A pomenuti deda je takođe mnogo godina ranije, za svoju penziju, izgradio Zlatni paviljon, na severnim brdima Kyota. Kažu da i samo ime nije izvorno, nego nastaje kao nadimak koji ističe taj kontrast dva objekta, dve filozofije. Kako god, shogun je sa godinama postao opsednut umetnošću, pa je Ginkakuji prerastao u centar savremene kulture nazvan Higashiyama, suprotno od dedinog pravca Kitayama, koji je ostao rezervisan za aristokratske uske krugove. Moderan pravac je vremenom usavršen i uticao je na sve sfere stvaranja, ikebane, ceremoniju čaja, Noh teatar, poeziju i arhitekturu, uređenje bašte. Sati nisu dovoljni da se upiju svi dragulji ovog razuđenog komleksa bašte mahovine, mali izvori i jezerca, sam paviljon, a na kraju i sjajan pogled, sa vrha strme staze, koji uokviruje Ginkakuji i pozadinu grada.








Odmah smo pohitali i na drugu stranu, u severna brda. Kinkakuji (金閣寺) je zen hram, poznat kao Zlatni paviljon, izrastao iz vile za penzinerske dane shoguna. Verujem da se on nalazi na većini razglednica iz Kyota. Zaista je pokriven zlatnim listićima, njegovu upadljivu atraktivnost u ravnoteži drži velika vodena površina i skladno zelenilo veoma lepe japanske bašte.


Zlatni paviljon prikazuje svu ekstravagantnost Kitayama kulture, bogatih aristokratskih krugova tog vremena. Tri spratata su građena u tri različita stila. Prvi kao palate, drvene konstukcije i zidane ispune, nazivan Shinden stil. Drugi je primer Bukke pravca, načina gradnje samurajskih rezidencija i na kraju stil kineskih zen holova sa pozlatom i u unutrašnjosti. Na krovu je slatni feniks.








Prvi shogun Edo perioda Tokugawa Ieyatsu u Kyotu je boravio u Nijoji zamku. Izgradio ga je kao veliku rezidciju okruženu vrtom u drugom prstenu odbrane ninomaru, a kasnije je dodata i petospratna kula. Okružen je zidinama  i kanalima. Kada je shogunat pao, carska porodica se na kratko preselila u zamak, ali ga je ubrzo napustila i predala državi na korišćenje kao muzejski primer jedne epohe. Fotografisanje na žalost nije dozvoljeno.


Za mene je ova poseta bila kompletno iskustvo sa prikazima života i navika shoguna, opremom, oklopima i oružjem. Modeli su pokazivali i ceremonije prijema feudalaca, život žena, ukrase i nameštaj. Vredi svakog trenutka. Palata je organizovana kao nekoliko odvojenih jedinica. Spojene su koridorima, popločani drvenim daskama koje škripe kao mera sigurnosti i preteča alarma. Brojni skupoceni, oslikani paneli ukrašavaju klizna vrata i pregrade, tavanice su okićene ornamentima i zlatnim listićima. Poruka je morala biti jasna, da su shoguni dobrostojeći i moćni. Iako su postojale skrovite sobe za telohranitelje, koji bi sprečili nenadane napade, Tokugawa ih je rado pokazivao na dugim koridorima. U tu namenu korišćene su i socijalne razlike, pa su samo visoko rangirani posetioci mogli da uđu dublje u odaje, obični su primani u preddvoranama.







Kako je već običaj u japanskoj arhitekturi, klizni paneli na fasadi otvaraju stambeni prostor i spajaju ga sa prirodom. Palata se tako sjedinjuje sa velikim vrtom koji prožima i honmaru i ninomaru, a obiluje cvećem, borovima, maštovitim kompozicijama i cvećem. Staze vode i na zidove, temelje nekadašnje kule, odakle se sagledava prostor cele palate.






Još jedan razglednica motiv smo obišli Kyotu. Iako postoji mnogo gradskih shinto bogomolja, verovatno značajnijih, mi smo ipak otišli na mali izlet na periferiju grada, u podnožje planine Inari. Ona je popularna za šetnje i planinarenja, ali posebno zbog svetilišta posvećenog boginji pirinča Inari. Najveće se nalazi odmah na prilazu, nakon upadljive tori kapije i masivne, dekorativne Romon.






Druga, manja, rasuta su po brdu i do njih vode šumske staze, označene hiljadama crvenih tori kapija. Veoma je popularno i velika čast donirati kapiju. Na mnogima su ispisana imena pojedinaca ili kompanija. Desetine hiljada poređane su jedna iza druge, gradeći jednostavan, crveni tunel koji natkriljuje staze do bogomolja. Mislim da je to jedan od najfotografisanijih motiva Kyota.