Tuesday 1 March 2016

divni dani sa prijateljima



Od kada smo došli u Tokyo, zanimalo me šta je sa one strane zaliva. Tokijksi zaliv je od Pacifika odvojen peninsulom, Boso-hanto (房総半島). Poluostrvo je smešteno u susednoj prefekturi, Chiba-ken (千葉県),  ali je toliko drugačije od Tokya, manje naseljeno i urbano, kao da je druga država. Već godinu dana imala sam plan da tamo odemo na dnevni izlet i popenjemo se na Nokogiri (鋸山), vrh na kom se nalazi najveći Buda Japana i sa kog se sjajno sagledava čitav zaliv. Uvek smo vreme odvajali za nešto uzbudljivije. Ipak, kada su nam naši prijatelji Uchida predložili zajednički vikend na Boso peninsuli, nismo se premišljali. Društvo koje smo imali u obilasku polostrva, bilo je neprocenjivo. Naši mali japanski drugari obojili su svaki trenutak, toplinu i osmehe koje smo podelili ne mogu se zaboraviti.




Nakon što smo se našli sa prijateljima, put smo nastavili podvodnim tunelom, kojim se prelazak na drugu stranu zaliva dramatično skraćuje. Tokyo-wan Aqua-rine (東京湾アクアライン) je dug 14km, spaja gradove Kawasaki i Kisarazu. Moguće je zastati negde na pola puta, na veštačkom ostvu Umi-hotaru (海ほたる) gde se podvodni prolaz preobrati u most, u sred zaliva. Odmorište je samo po sebi atrakcija, koliko sam razumela, postoje i autobusi koji turiste dovoze do parkinga i vraćaju nazad u grad. Osim sjajne osunčane terase, tu se nalaze i brojni sadržaji za decu, restorani, osmatračnice sa kojih se panoramski sagledava obalski Tokyo, ali i Chiba strana zaliva.




Alat kojim je bušen tunel.






Narumi i Haruki su se radosno rastrčali i, kao i uvek, privlačili moju pažnju, više od svega drugog. Divni su ovi mališani, toliko mili i topli. A jednostavan dečiji jezik, sastavljen od osmeha, kreveljenja, maženja i igre, univerzalan je za ceo svet.






Boso peninsulu je veoma teško obilaziti bez kola. U Japanu smo se sasvim prilagodili i navikli na turizam prema javnom prevozu. To nije posebno ograničavajuće, ali postoje i neka mesta, koja je teško doživeti bez lagane vožnje kolima. Priobalje poluostrva ispunjeno je malim ribarskim mestima, plažama, svetionicima, sjajnim pogledima. Životne navike i tempo su sasvim drugačije od dana u metropoli. Stanovnici su posvećeni nekim lokalnim poslovima, dan rano počinje, i rano se završava, bez dramatične japanske užurbanosti. Zastali smo u lokalnu proizvodnju soja sosa. Nisam ni znala da postoji toliko finesa, toliko vrsta, primena i ukusa... Posle male degustacije, poneli smo svoje flašice i odlično znanje.


I dalje mirišu na soju...



Već nekoliko puta su nam prijatelji pomenuli opciju da preko našeg zdravstvenog osiguranja možemo jeftinije da se smeštamo u hotelima. Samo osiguranje ima svoja tri kompleksa, ali i neke povoljne aranžmane sa brojnim hotelima. Čak i na Havajima... Procedura nije baš jednostavna za nekoga ko ne govori japanski, pa nikad nismo uspeli da isprobamo te mogućnosti. Sada smo baš u TJK sportskom kompleksu proveli noć. Još jedno prijatno iznenađenje. Veoma lepe prostrane sobe sa pogledom na more, sjajna večera, mnogo novih ukusa, a sve ugnežđeno u samom podnožju planine Nokogiri, koju smo i planirali da posetimo. U japanskoj organizaciji vikend odmora, smeštaj i hrana su uvek obezbeđeni, tako da u ovom slučaju, porodica može da se opusti na sportskim terenima, uz tenis, golf, tu je i bazen, teretana i nezaobilazni onsen sadržaji, saune, masaže. To je sve uključeno u cenu boravka, a ona je skoro duplo niža nego uobičajene ponude.




Večera je tematski pratila dolazeće proleće. Akcenat je na mladom bilju, klicama i svežem povrću. Na početku obroka, uvek bude posluženo predjelo i topli kotlići koji se razgore kada gosti sednu. Naknadno se donose ostale porcije, u pravom smislu slow food. Večeru smo počeri u 18h, a iz restorana izašli oko 20h.





Mislim da sam pojela bebu ugora :(

Naravno, mališani su imali svoj udeo u zabavi. Milina je gledati ih sa kojom slašću jedu! Zanimljivo je da deca u Japanu prvo nauče da koriste kašiku i viljušku, a kasnije se nauče štapićima.



Jedem, slikam se i spavam...

Sutradan smo bili vredni, poranili, doručkovali i nastavili vožnju ka najjužnijem delu peninsule.
Cela regija ima topliju i vlažniju klimu od Tokya, pa je vegetacija mnogo naprednija. Zato se naziva i put cveća, jer obiluje velikim zasadima, rascvetanim parkovima, u kojima može da se kupuje cveće, beru buketi ili jednostavno odmara u prirodi i sadržajima za zabavu.












Uvek me razgali podsećanje kako je malo potrebno da je naprave sjajne stvari. U ovom parku, moguće je brati cveće. Naplaćuju se samo pupoljci, a već otvorene cvetove mogli smo poneti koliko god smo hteli. Deca su uživala, pažljivo i nežno pravila svoje bukete, uz pomoć strpljive mame Junko.










Krajnji jug poluostrva označen je svetionikom Nojimasaki. Sa njega se pruža odličan pogled na okean i obalski život. Okružuju ga porodični restorani koji nude vrhunsku svežu ribu i morske plodove.  Na jednom takvom mestu okusili smo sjajan sushi, proveli još malo vremena sa prijateljima i onda se razišli. Oni su se vratili u Tokyo, a mi ostali da nedelju provedemo u šetnji vrhom Nokogiri.



Nedostajali su nam na večeri. Bilo je divno u njihovom prisustvu i jednostavnim, laganim danima druženja.
Ljubav je to...